Papa Franjo je u Svetom ljetu dostignuo cilj svojega i našega hodočašća kot „hodočasnik ufanja“. Fali nam. Fali Crikvi i onim, ki su udaljeni od Crikve, fali vjernikom i nevjernikom, fali mladim i starijim, fali ekumenskomu dijalogu i medjureligijskomu razgovoru, fali kot glas upozorenja u svitskoj politiki i kot kritički glas u društvu, fali kot glas ohrabrenja u našoj Crikvi.
 

Kot Petrov nasljednik, kot rimski biškup, kot Dobri pastir, se je „Papa s drugoga kraja svita“ od početka službe 2013. ljeta jako gibao i preminio. Prorok našega vrimena, ki je iskao i živio istinu, ki se nije dao obeshrabriti i ki nikada nije suzdržao svoj glas, iako on nije bio svenek i svim ugodan.
 

Raspravljao je s mladimi, utemeljio dan časti za starije ter staremajke i stareoce, razgovarao se s dicom, prao noge zatvorenikom, svenek je prvi pristupao invalidom, siromašnim i betežnim, dao je ljudsko dostojanstvo onim, ki nisu imali krov nad glavom u Rimu, slao je kardinale s pomoćom u bojna područja, istinski je rado imao ljude. Bio je doma s narodom, a ne s kardinali i raskošnimi Božjimi službami. Na izbjeglički otoki, na periferiji, u zatvori, s aldovi zlostavljanja, s mučeniki, u jednostavnom kvartiru za goste, nije Vatikanska palača bila njegov dom. Sveti Franjo Asiški, siromašni svetac i reformator Crikve, bio mu je zagovornik, čije je ime uzeo kot papa. Postao je usamljeni papa za vrime pandemije na praznom, kišovitom Trgu svetoga Petra pred starim rimskim križem kuge, a postao je stalni samotni poštovatelj Blažene Divice Marije u baziliki Santa Maria Maggiore pred starorimskom slikom Divice Marije.
 

Neumorno je govorio o Božjoj nježnosti, Božjem milovanju. Milosrdni Bog bio je sažetak njegovoga teološkoga razmišljanja; Ljeto milosrdnosti bila je tiha revolucija. To je ostavilo posljedice i na pastoralno djelo Crikve s ljudi: milosrdnost, dobrotu, oprošćenje i pomirenje za sve ljude, ter i one, ki su propali.
 

I nije se zgledao ni na sebe ni svoju Kuriju. Svenek je ostao vjeran svojemu jezuitskomu i redovničkomu pozivu, a vjerojatno je već ki tanač subrata jezuitskoga reda na njega bolje djelovao, nego preuranjeno ohrabrivanje nekih kardinalov i biškupov.
 

Crikva je za njega bila poljna bolnica, središće žitka, osobito na rubi i na ulica žitka, a ne prvenstveno katedrale i palače.

Ljubio je i živio jednostavnost, iskao ljude i jio s njimi u gostinjskoj blagovaonici. Morebit je i neprepoznat usred ljudi krenuo na put do stana svojega jezuitskoga reda u Rimu.

Mali automobil i poslidnja ljeta invalidska kolca bili su njegov vozni park, avion na njegovi opsežni i nekonvencionalni putovanji postao je Areopag za razgovor s novinari.
 

Sinode, enciklike i papinska pisma za njega nisu bila obvezni program; znao je njimi presenetiti ljude, a neke je i nadjačao, preopteretio. I poticao je i pokazivao, da triba govoriti i raspravljati otvoreno, prez brnjice/nezavezanimi usti i prez straha i u Crikvi i ako ostvarenje novih stvari nije svenek moguće. Naravno je doživio i protivenje.
 

Odgovorno zahadjanje s Božjim stvorenjem, besmislenost bojev, kapitalističko ishasnovanje ovoga svita, beskrajna pohlepa za profitom moćnikov i koncernov ter bahati klerikalizam svećenikov i laikov u Crikvi bili su mu trn u oku. Iz bolesničke stelje u rimskoj bolnici Gemelli papa je pozvao na početak korizme: Vjerniki neka preispitaju, su li sposobni za zajedničtvo u obitelji, na djelu, u fari ili redovničkoj zajednici, a ne da se “zatvoru u sebičnosti i skrbu nek za svoje potriboće”.
 

Kršćani “nikada ne bi tribali biti usamljeniki”. Važno je “hoditi ramen uz ramen prez gaženja ili nadjačavanja drugoga”.

“Ufanje” je naslov njegove poslidnje knjige, autobiografije, ku čitaju ljudi, ki su i blizu i daleko od Crikve.

"Ufanje!" – to je njegova prošnja za nas, njegova trajna oporuka/teštamenat.

Dragi papa Franjo, zahvaljujemo ti svi, i naša biškupija, vjerniki i svi ljudi s nami.

Svenek si govorio: "Prosim vas, ne zabite moliti za mene!" To željimo učiniti s velikom zahvalnošćom u ovom času oproštaja.

A mi i tebe prosimo: Misli na nas i pomoli se za nas i svoju Crikvu Bogu, ki je u Kristuševom goristanju pretvorio smrt u pobjedu.

Neka Tebi i svim nam bude jednoga dana darovana radost vječnoga života obećanoga od Boga.
 

biškup Egidije Živković

Slika: L' Osservatore Romano